Je li integrirana ekološka tarifa podložna PDV-u?

Kasacijski sud još uvijek pojašnjava: PDV nije plaćen za naknadu za higijenu okoliša, TIA1, dok plaćate za integriranu ekološku tarifu, TIA2.

Je li integrirana ekološka tarifa podložna PDV-u?

Plaćanje PDV-a za integriranu ekološku tarifu

Usluga prikupljanja otpada

Kazna br. 16.332 2018 od Kasacijski sud daje korisno pojašnjenje u vezi s naplatom. tPDV (Porez na dodanu vrijednost) na Stopa higijene okoliša i iznad svega Integrirana stopa zaštite okoliša.
Budući da su akronimi isti, smatra se da ih brojimo: TIA1 i TIA2.
Nastavljajući put koji je već bio praćen prethodnim rečenicama istog Kasacijskog suda i Ustavnog suda, rečenica ističe karakteristike i razlike koje postoje za prvo, za što je sada bio nesumnjiv koji nije primjenjujePDV, i drugo, za koje, očito, i dalje postoji neka sumnja.
Dotična rečenica daje nam izlaganje o pravu i sudskoj praksi na tu temu, korisno je razumjeti što su TIA1 i TIA2, što ih razlikuje i sudsku praksu iz prethodnog slučaja.
Slijedit ćemo, na sintetički način, ovaj izložbeni red, svakako koristan za razumijevanje problema.

Stopa higijene okoliša i PDV

Integrirana tarifa za zaštitu okoliša i PDV

Kazna počinje od Ocijeni higijenu okoliša, također se zove TIA1, za koje se sudska praksa već nekoliko puta bavila tim pitanjem osim podvrgavanje PDV-u, s obzirom na njegov karakter pritoka.
Referentni standard je onaj predviđen čl. 49, N.Lgs. 22/1997 poznat kao RONCHI dekret; U ovom članku uvedena je novost u sektoru otpada, osiguravajući obvezu općina da usvoje tarifu, koja se obično naziva tarifa za higijenu okoliša.
Navedena stopa bila je:

sastoji se od dijela određenog u odnosu na bitne komponente troškova usluge, koji se posebno odnosi na ulaganja za radove i pripadajuću amortizaciju, te udio koji se odnosi na količinu isporučenog otpada, pruženu uslugu i veličinu troškova upravljanja, kako bi se osigurala potpuna pokrivenost investicijskih i operativnih troškova (članak 49. stavak 4. Zakonske uredbe br. 22/1997).

TIA (1) zamijenila je T.A.R.S.U. ali, iako javna priroda TARSU-a i stoga isključenje PDV-a nikada nije bilo sumnjivo, tako da nije bilo TIA-e (1): za potonje je korištena riječ tarifa, ali je istodobno rečeno da mora uvijek pokriti troškove.
Sumnja u javnu ili privatnu prirodu ustanove razjašnjena je sudskom praksom: osobito kaznom br. 238 od 2009 od Ustavni sud izjavio je da TIA zadržava prirodu danak već posjeduje TARSU.
Sudska praksa legitimnosti ponovila je poreznu prirodu TIA i koncept za koji PDV utječe na mogućnost plaćanja, a to je kada se plaća naknada za nabavu roba i usluga (u skladu s člankom 3. 633/1972), a ne prilikom plaćanja poreza, čak i ako je namijenjen financiranju usluge.
Načelo, naglašava Sud, u više je navrata potvrđeno sudskom praksom legitimnosti, čak i do sjedišta Kasacionog suda (United prescription). br. 5078/2016).

Usluga gospodarenja otpadom


Integrirana stopa zaštite okoliša, umjesto toga nazvao TIA2je ono što je naknadno predviđeno čl. 238, Zakonodavni dekret br. 152/2006 (c.d. Šifra okoliša), ukinuti prethodni TIA1. Prema ovom članku:

Svatko tko posjeduje ili posjeduje u bilo kojem svojstvu prostorije ili otvorene prostore za privatnu ili javnu uporabu koji ne predstavljaju dodatak ili značaj istih prostorija, za bilo kakvu uporabu, postojeći na području općinskog područja, koji proizvode komunalni otpad, dužan je platiti naknadu. Tarifa predstavlja naknadu za prikupljanje, oporabu i odlaganje čvrstog komunalnog otpada, a uključuje i troškove navedene u članku 15. zakonodavnog dekreta od 13. siječnja 2003., br. 36 (vidi članak 238. stavak 1. Zakonodavne uredbe br. 152/2006);

ova tarifa je također:

razmjerni su prosječnim količinama i prosječnoj kvaliteti proizvedenog otpada po jedinici površine, u odnosu na namjene i vrstu aktivnosti koje se provode, na temelju parametara utvrđenih propisom iz stavka 6., koji također uzimaju u obzir indekse dohotka raščlanjene prema korisničke i teritorijalne pojaseve (vidi članak 238. stavak 2. Zakonodavne uredbe br. 152/2006).

Značajke koje su vrlo različite od TIA1, budući da ističu Sud, TIA2 je usko povezana s proizvodnja otpada, dakle na stvarno ostvarenje usluge i razmjerno s količina i kvaliteta proizvedenog otpada, ai namjene i na djelatnost proizvođača otpada, također na temelju indeksa dohotka; takva uporaba stoga je jednaka cijeni.
Stoga, kaže Sud, ova zakonodavna konstrukcija (okvir br. 16332/2018) integrirane tarife, prva koja se izričito definira kao razmatranje usluge na koju se odnosi, dovodi do zaključka o njezinoj prirodi privatistic, s posljedičnom subjektivnošću PDV-a sukladno čl. 3, D.P.R. br. 633/1972, u skladu s onim što se može izvesti iz načela koje je izrekla Sveta Stolica. (Sud br. 5078/2016 i prethodna sudska praksa legitimnosti).
I, dodaje Sud, ne može učiniti suprotno činjenici da je plaćanje obvezno zakonom, jer, sukladno čl. 3, D.P.R. br. 633/1972, usluge na naknadu za uslugu - što je usluga gospodarenja otpadom - podliježu PDV-u, bez obzira na izvor iz kojeg ta obveza proizlazi.

Usluga prikupljanja otpada


Sam Ustavni sud u navedenoj rečenici 238 istaknuo je razliku koja je postojala između dvije tarife, a posebno da je rok plaćanja bio korišten zakonom samo u odnosu na Integriranu tarifu (vidi članak 238. Zakona o okolišu), a ne i za Tarifu o higijeni okoliša (vidi članak 49. Uredbe Ronchi), koja nije predmet tog postupka legitimnosti.
U to vrijeme Ustavni sud je dodao da sustav Zajednice, pod uvjetom da postoji razmjernost između proizvodnje otpada i isplate od strane proizvođača istih, troškove zbrinjavanja, nije naveo kao nužno da to treba učiniti putem porez ili privatnu naknadu.
Nadalje, podsjeća Sud, u predmetnoj odluci, da je privatizacijska priroda TIA2 izričito odobrena čl. 14, co.33, D.Lgs. 78/2010, koji je porekao svoj fiskalni karakter i stoga je otklonio sve sumnje u tom pogledu, barem od trenutka donošenja.
Sud zatim zaključuje da je čl. 14, co. 33, D.L. br. 78/2010, potvrdila je nepristojnu prirodu TIA2, koja se već može izvesti iz norme koja ga propisuje u kodeksu zaštite okoliša, s odredbom koja je autentično tumačenje čl. 238 navedenog koda (i, prema tome, TIA2), a ne i TIA1, i izjavljuje načelo prema kojem c.d. TIA2, kako je interpretirano u struci. 14, co.33, D.L. br. 78/2010, ima privatnu prirodu i stoga podliježe PDV-u sukladno čl. 1 i 3, čl. 4, co. 2 i 3, D.P.R. br. 633/1972.

Prijelazni režim između TIA1 i TIA2

Sud ne propusti opisati regulatorni režim prijelaznog razdoblja između dvije brojke TIA1 i TIA2.
Unatoč ukidanju TIA1 kodeksom okoliša, u stvarnosti, u očekivanju ministarske uredbe koja se odnosila na TIA2, prošli su režimi (TARSU i TIA1) prošireni.
Nakon toga, utvrđeno je (Zakonodavni dekret br. 208/2008) da, ako spomenuta uredba nije donesena u određenom razdoblju, a zatim se produži na nekoliko godina, općine bi mogle odabrati da preuzmu TIA2.



Video: